Selo je za nas život
Ko voli selo, ima znanje i spreman je za rad, može da stvori svoju oazu sreće, ljubavi i blagostanja na svakom mjestu. Ni jedna prepreka ne može da stane na put vrijednim ljudima koji se ne boje rada i koji se bore za egzistenciju svoje porodice, bilo da je u pitanju velika udaljenost od grada, bezvodan kraj… ništa za njih ne predstavlja problem.
Vrijedni domaćini Nebojša (43) i Tijana (35) Topalović iz Bukovice, zaseok Babići, odlučno i hrabro, iako mladi, riješili su prije 15 godina, da se vrate na porodično imanje, gdje im je poljoprivreda osnovno zanimanje. Bukovica je plodno selo, bogata voćem, dobrim domaćinama, okruženo predivnom prirodom, ali daljina od 60 km od Pljevalja, i bez organizovanog prevoza je veliki problem za mještane. Naša sagovornica Tijana, vitka, lijepa, vesela, dotjerana žena, odlična je majka, supruga i kuvarica, prva žena aktivni lovac u Crnoj Gori. Plijeni srdačnošću i neposrednošću. Započinjemo razgovor u prijatnoj atmosferi kuhinje Đačkog internata OŠ “Bratvstvo – jedinstvo” u Kovačevičima, na njenom radnom mjestu. Rođena je u Štitaricama u Mojkovcu u osmočlanoj porodici Rakočević.
-Majka i otac su radili u drvopreradi. Kada su ostali bez posla otac je otvorio prodavnice u Kolašinu, Mojkovcu i Štitaricama. Kasnije su se roditelji vratili u selo gdje smo rođeni i odrastali. Od malena sam naučila da radim, ali sam više voljela poslove na imanju nego u kući. Otac je govorio da sam mu ja peti sin, pošto nas je bilo šestoro djece, četiri brata i dvije sestre. Nikada nisam žudjela za gradskim životom – ističe Tijana i dodaje da su je roditelji vaspitavali da radi i da umije da cijeni svoj rad i novac. Imala je kaže divno djetinjstvo i ništa im nije nedostajalo.
- Svi smo imali svoj novac, koji smo dobili od roditelja, a tata je govorio da sami vidimo kako ćemo da raspodijelimo. Hvala mu na takvom vaspitanju. Sve se uglavnom rješavalo pričom, a mi smo znali da starije moramo da poštujemo, inače smo morali da sami uberemo prutić i dobijemo po rukama. Baba nas je učila da nije seljak onaj što opanke nosi, već onaj što nema ništa u glavi. “Zato sine uči i ne stidi se svoga sela, iz čovjeka nikad nije izašlo selo, a čovjek iz sela može uvijek”. Vaspitanje se iz kuće nosi. Mi na selu radimo pošteno i za budućnost svoje djece – iskrena je Tijana. Nakon završetka Srednje mašinske škole u Mojkovcu, zbog nemogućnosti zaposlenja, Tijana je završila kurs za kuvare. Tako je sa 19 godina, pošla za poslom sezonski u Herceg Novi gdje je radila u pekari “Aleksandrija”. Bio je to, kako kaže, težak posao, i po 15 časova dnevno, i nedovoljno plaćen. U isto vrijeme iz Bukovice je došao Nebojša u Herceg Novi, da radi na građevini.
-Odmah smo vidjeli da smo jedno za drugo, da imamo zajednička interesovanja: volimo rad, selo, gradski život nas nije privlačio. Vjenčali smo se posle 4 mjeseca. U Herceg Novom smo dobili kćerku Anđelu koja je sada polumaturant. Vratili smo se kada je Anđela imala mjesec i po. Ovde smo dobili sina Bogdana koji ove godine kreće u prvi razred. Rad kod privatnika nas je umarao više i psihički i fizički. Na selu nam je mnogo ljepše, sam si svoj gazda. Kada smo se vratili bila je zima. Pokojna svekrva je bila ljuta što smo se vratili. Smatrala je da bi nam bilo lakše da smo ostali u gradu. Rekla sam “Kome je ljepše neka ide u grad, nama je u selu lijepo”. Ni jednog momenta se nismo pokajali. Za mene je selo život, jer dok budem prirodom hodala biću živa. Sigurna sam da ne bih izdržala kada bih morala da budem 24 sata u zatvorenom prostoru – naglašava Tijana. Nebojša je najmlađi od sedmoro djece, ima još tri brata i tri sestre, koji imaju 15 djece i petoro unučadi. Kada su Tijana i Nebojša došli na porodično imanje od 5 ha, svekrva je imala dvije krave.
-Krenuli smo polako da se bavimo poljoprivredom. Imali smo dvije krave, moji roditelji su nam dali jednu junicu, a mi smo kupili još jednu od ušteđevine koju smo zaradili na Primorju, i tako smo nakon desetak godina imali deset krava. Imali smo od mehanizacije samo kosačicu na benzin, za koju je trebalo 100 litara bezina da bi pokosili imanje. Kasnije smo kupili kosačicu na dizel gorivo, traktor, dvije muzilice. Hvala Bogu, sve smo sami stekli – kaže Tijana. Porodica Topalović je takođe od svoga rada renovirala štalu, a 2015. godine napravili su dvospratnu kuću od 120 kvdrata, koju još nisu u poptnosti opremili.
-Pretežno smo imali do 10 do 15 krava. Sada imamo 13 krava i za plasman sira nemamo problema. Sir prodajemo po cijeni od 6 do 7 evra ugostiteljima sa kojima sarađujemo sedam godina. Da imamo i 20 krava mogli bismo prodati sir koji proizvedemo – smatra Tijana. Kupci koji probaju sir porodice Topalović kažu da je odličan i da ima specifičan ukus. Tijana objašnjava način na koji pravi sir, i naglašava da joj je majka donijela drvene kalupe koje je nasledila od svekrve, koje ona sada koristi, a suprug je po istom modelu napravio još takvih kalupa od smrčevine.- Kad pomuzemo krave usirim mijeko, odmah čim ga procjedim jer mora da bude toplo bez dodatnog zagrijevanja. Kada se usiri isiječem, surutka mora da bude topla da sir ne bi bio šupljikav. U drveni kalup staje 12 litara mlijeka, sir u cjedilu stoji od jutra do mraka, preko cjedila je drveni poklopac koji pritisnemo kamenom pločom. Kad se iscijedi surutka, sir bude tako tvrd da može da se renda – kaže spretna domaćica Tijana. Hvali supruga Nebojšu koji joj pruža veliku pomoć i podršku u svemu.
-Ovaj posao naš nema radno vrijeme. Težak je, ali ga radimo sa uživanjem. Svako jutro i ljeti i zimi ustajemo oko pola pet. Po dva i po sata ujutru i uveče je potrebno da pomuzemo krave. Nakon toga ja se spremam na posao – kaže Tijana. Tijana se ne razlikuje od bilo koje žene koja živi u gradu. Kaže da je od srednje škole navikla svaki dan da se našminka, i kada je u kući. U Đačkom internatu radi šest godina. Prvo je radila na održavanju higijene, a kasnije kao kuvarica.
-U đačkoj kuhinji električni šporet ne radi. Veliku peć na drva ne koristimo jer je potrebno mnogo drva odjednom da se naloži. Nekada se po 300 hljebova u ovoj peći peklo. Sada mi je spas šporet na drva koji su nam donirali Predrag i Nenad Dragaš, kojima smo zahvalni – naglašava Tijana. U Internatu je smješteno troje djece, a Matičnu školu u Kovačevićima pohađa devetoro, i sva imaju pravo da se hrane u Internatu. Nije teško Tijani, da pored redovnog jelovnika, djeci po želji sprema. Kaže da najviše vole palačinke, krofne, kiflice…
-Od kuće do Internata pješačim po dva kilometra. Suprug ostaje kući, vodi računa o svemu dok sam ja na poslu. Kada dođem sa posla obavezno me čeka kafa, i tada odmaram. Pričamo šta smo radili taj dan, šta bi još trebalo da se uradi. Sve što smo mogli trudili smo se da olakšamo sebi. Kosimo 5 ha našeg imanja i još hektar uzimamo. Sijeno grabimo ručno i trpamo. Teško je da nađemo nekog ljeti da nam pomogne kada je kosidba iako dajemo visoku dnevnicu. Pomognu nam i djever i jetrva koji ovde žive, ali svako ima svoje obaveze – kaže Tijana. Topalovići imaju i 50 koka nosilja, a pored svih obaveza stižu da beru pečurke, kada rodi vrganj, lisičarka, i tako dopune kućni budžet. Posjeduju voćnjak od 75 ari pod šljivama, a povrće siju samo za svoje potrebe. Naš zaseok je bezvodan, kaže, pa je to najveći problem. Stoku poje na vrelima udaljenim od kuće, kako zimi tako i ljeti. Uz supruga koji je dugogodišnji lovac i ljubav prema prirodi Tijana je zavoljela lov. Tako je prije pet godina postala prva žena aktivni lovac u Crnoj Gori. Topalovići imaju osam kerova – američkih plotova sa kojima idu u lov.
-Sada imamo još jednu ženu u ekipi. Zimi idemo u hajke. Prve nedelje oktobra počinje lov, subotom na štetočine, a nedeljom na divlje svinje. Šakali prave veliku štetu. Do sada sam imala dosta dobrih odstrela: lisicu, divlju svinju… samo još vuka nisam odstrelila – ističe Tijana. Zadovoljstvo je kada upoznamo ovakve ljude koji sa puno elana, volje i ljubavi pričaju o selu, radu, porodici, a koji su sve što imaju stekli svojim radom. Nisu se oslanjali ni na koga, niti očekivali pomoć, njihova ljubav i zajedništvo, kao i ljubav prema selu ih je spojila, i zajedničkim snagama i uz Božiju pomoć, ostvaruju svoje planove. Svoju budućnost porodica Topalović vidi na selu, a u planu imaju i proširenje stočnog fonda.
S.Z.
Porođaj u šumi
Tijana je sposobna i vrijedna žena, a snalažljiva u svakoj životnoj prilici. Tako je bilo i kada je rodila sina Bogdana. Porodila se u selu, iako joj je doktor savjetovao da ostane u Bolnici kako bi je porodili carskim rezom, zbog rizika od visokog pritiska koji je dobila u trudnoći. Kada je Anđela krenula u prvi razred, Tijana se sa kćerkom preselila u Pljevlja gdje su živjele privatno dvije godine, a Anđela je išla u OŠ “Sako Aljković” – PO na Gukama. Vikendom su dolazili u Bukovicu. Samo je, ističe, maštala o vikendu da dođu kući. Tako su se 2010. godine definitivno vratile, a Anđela je krenula u treći razred OŠ “Bratstvo – jedinstvo”.
-Kada je trebalo da se porodim sa Bogdanom, savjetovali su da me porode na carski rez. Nisam pristala da me kasape, već sam riješila da se vratim kući i da čekam prirodni porađaj. Prvog juna je trebalo, po instrukcijama ljekara, da ostanem u Bolnici. Bio je 16. jun, kosidba je bila u toku. Imali smo još tri plasta da završimo. Kada smo završili, čula sam se sa ocem i kada sam završila razgovor dobila sam bolove. Stvari sam već bila pripremila, rekla sam suprugu da pozove Hitnu pomoć da krenu, a mi smo krenuli našim autom, pa gdje se sretnemo. Nebojša je vozio brzo, sreli smo se kod prvog majdana na Poljani. Prebacili su me u kola Hitne pomoći u kojim je bio vozač, ljekar i babica. Vidjela sam njihove reakcije i kako su bili zbunjeni kada sam počela da se porađam. Znala sam kako izgleda porođaj, i ma koliko je bilo bolno, kada naiđu trudovi meni je bila smiješna situacija u kojoj smo se našli. Rekli su mi da nikada nisu vidjeli ženu da se smije, a porađa se. Suprug je izgledao kao da će da se onesvijesti, vozač je bio mokar od znoja. Porođaj je dobro protekao. Beba je bila teška 3.950 grama – opisuje Tijana taj nesvakidašnji porađaj u šumi, ističući da je hrabrila činjenica da se ranije većina žena porađala kod kuće. Kada su došli na Ginekološko odelenje ljekar je bio ljut, rekao je Tijani da je rizikovala život, jer je mogla da umre, zbog visokog pritiska, a ona ga je pitala gdje se rodila njegova majka i baba.
-Sve je dobro prošlo, a Bogdan je bio jedina beba od 12 beba koja nije dobila žuticu – ističe ova hrabra majka uz osmijeh. Ponosni su roditelji kćerkom Anđelom, koja planira da upiše Srednju medicinsku školu u Foči, i sinom Bogdanom, koje su naučili na rad od malih nogu i koji ih prate u svim poslovima.
Tekst objavljen 1. juna u “Pljevaljskim novinama”
