Danilović: Spoljnu politiku voditi dostojanstveno, a unutrašnju hrabro i odgovorno
Produžavanje predizborne kampanje nema nikakvog smisla. Čemu služi „takmičarska“
retorika i danas? Naknadno, izborne rezultate ne možemo promijeniti – valjda ne
možemo? Prosto, dolazi vrijeme da nešto od obećavanog mora i da se sprovede u djelo
ili makar da se pokuša.
Predstavnici političkih partija manje brojnih naroda treba da doprinesu smirivanju
svih političkih tenzija, a ne da drže moralne pridike i časove iz političke etike
nakon što godinama, a neki i decenijama unazad, nisu uradili ništa da demokratska
pravila i prividno zažive. Nije neočekivano ali nije ni politički pametno da, recimo,
lider HGI objašnjava ostatku Crne Gore demokratske zasluge i kapacitete DPS – znamo
ih svi.
Doprinos pojedinih ambasadora i ambasadorki demokratizaciji Crne Gore takođe je
žalostan. Javno oglašavanje oko poželjnih i nepoželjnih partnera u novoj vladi je
apsolutno nedopustivo jer koliko god smo beznačajni na svjetskoj mapi naše je
unutrašnje pravo da uređujemo svoju malu zemlju onako kako možemo i moramo, a da
pritom nikome u regionu nijesmo bezbjednosna prijetnja. Potpuno razumijem da je za
Ameriku pitanje Ukrajine od velikog značaja – tako su izabrali, ali nama je nakon
decenija turbulencije i propadanja regiona i Crne Gore, na prvom mjestu upravo ova
država.
Nadam se da međunarodna zajednica primjećuje da ovdje, u nekoj vrsti izbjeglišta,
borave desetine hiljada ukrajinskih državljana, da sada čine oko 5% našeg
stanovništva i da je naš odnos prema njima ljudski, bez obzira ko navija za koju stranu u
ratnom sukobu. Nigdje u Evropi, ali nigdje, ni u zemljama koje sa distance „izginuše“ za
Ukrajinu, ne postoji taj stepen prihvatanja ili razumijevanja za šta bi građani Crne
Gore trebali da dobiju priznanje. Dakle, nekome ko na ovaj način i bez riječi prihvata
toliki broj izbjeglica treba odati počast. I za to nije zaslužna bivša ili sadašnja
vlada, zasluga pripada svima koji učestvuju u javnim politikama, svima koji iz iskustva,
kojega smo prepuni, razumiju nesreću rata i stradanja. Dakle, partneri smo ali treba
snaga i dobra volja da se to primijeti.
Podrazumijeva se da različite izborne liste potpišu Sporazum o vršenju vlasti i
prirodno je da ga predloži onaj koji dobije mandat za sastav vlade. Bilo je tako i 2020,
pa smo ostali živi.
Bilo je tako i za manjinsku vladu, pa je i ta epopeja prošla.
Biće tako i sada, ali bez ucjenjivanja.
Podrazumijeva se da vlada, ko je god sačinjavao, ima jedinstvenu politiku, pa i spoljnu u
mjeri u kojoj se može postići kompromis između različitih subjekata i njihovih
politika. I može se tu naći sve; i EU, regionalne inicijative, Kosovo i Metohija, NATO,
Savjet bezbjednosti UN, odnos prema Rusiji, Kini, Tajvanu, klimatskim promjenama i
redom. Može, ali podsjetimo da su sve izborne liste i njihovi konstituenti za put
prema i u Evropsku uniju – dominantna tačka spajanja je tu, ako se ne predloži da
poslanici idu na detektor laži što bi bilo orginalno, samo bi neki pali i na uvodno
„dobar dan“!
Ipak, mnogo je važnije šta ćemo raditi na unutrašnjem planu jer tu sve zavisi od nas.
Godinama i decenijama spoljna politika i obaveze preuzete po sistemu „pristajem na sve
samo me podržite“ , predstavljala je izgovor i pokrivač za silni lopovluk, kriminal,
posvađanost građana i naroda, korupciju u svim segmentima države, otimanje prava,
progon pravde i neistomišljenika.
Koliko je god nekome stalo do globalnih tema (jer tamo vlada politikanska sigurnost
podjela), koliko god objašnjavali „prijeteću realnost“ istupanja iz NATO ili objave
rata Alijansi sastavili se pogrešna vlada, bilo bi odgovorno, ozbiljno i hrabrije da
se sve članice buduće parlamentarne većine usmjere na unutrašnju politiku, na koju još
neko vrijeme možemo uticati, i to samo ako budemo dovoljno mudri i sa znanjem koje je
neophodno za taj najteži zadatak.
Obavežimo se Sporazumom da ćemo:
otvoriti dosijee tajnih službi i tako trajno i za sva vremena izbaciti iz javnih
politika krvavu smutnju i razaranje unutrašnjeg mira od onih koji ni od onih koji nikada
nisu radili za državu nego za sebe, za vođu i političko-kriminalne klanove;
da ćemo surovo oporezovati ekstra-profitere;
da ćemo osuditi i odbaciti politiku Đukanovićevog režima kojom su građani huškani
jedni na druge, a sistemski razarana Crna Gora;
da ćemo usvojiti „pravi Zakon“ o porijeklu imovine;
da ćemo promijeniti zakonska rješenja iz oblasti prosvjete i zdravstva kako nam
prosvjetni i zdravstveni radnici ne bi živjeli u neizvjesnosti, a što je najvažnije –
kako nam djeca i pacijenti ne bi prolazili kroz poniženja;
da ćemo dovršiti kapitalane infrastrukturne projekte;
da ćemo obezbijediti investicije i uložiti budžetski novac za razvoj sjevera;
da ćemo omogućiti depolitizaciju sudske vlasti;
da ćemo se bespoštedno i nemilosrdno boriti protiv organizovanog kriminala i
korupcije na svim nivoima, pa i u zakonodavnoj vlasti.
Mjera našeg patriotizma je u namjeri i sposobnosti da zemlju promijenimo iznuta na
bolje, da upristojimo međuljudsku komunikaciju, da se posvetimo djeci, njihovom
obrazovanju i budućem životu, da naše razlike ostanu, da ne budu prijetnja nego ukras
slobodnog društva, da, dakle, uradimo sve što nikada do sada nije urađeno u Crnoj
Gori.
Spoljna politika je mnogo važna ali, nažalost, nama je oteta u procesima gubitka
suvereniteta koji je prethodni Đukanovićev režim prodao za podršku vječnom vladanju –
važna je ali se vodi bez nas, ili sa nama ali kao dobrovoljnim ukrasima.
