BANJALUKA - Po izlasku iz sale Gradskog pozorišta "Jazavac", u utorak uveče, pete večeri petnaestog izdanja Međunarodnog festivala glumca "Zaplet", u holu Gradskog pozorišta "Jazavac" sreo sam koleginicu koja je izašla prije mene, a koja me je pitala gdje sam krenuo.
"Krenuo sam u ve-ce da plačem", odgovorio sam joj. Kako se toalet "Jazavca" nalazi u podrumu, uputih se niz stepenice i utom mi fotograf Aco Čavić reče da stanem.
"Dobar je kadar", kaže Čava, bilježi fotku i kvari mi zamisao o plaču, za koju više ne znam da li je rečena u neslanoj šali, gorkoj istini ili u nemoći bijesa.
Plakao nisam, ali evo i dan poslije dok pišem ovaj tekst, osjećam se potreseno.
Predstava koju sam gledao pomjerila je nešto u meni. Riječ je o komadu "Perzeide" Narodnog pozorišta Mostar. Tekst potpisuje Emina Kovačević, a režiju Karmen Obrdalj. Scena je postavljena minimalistički, u pozadini su svijetleće loptice koje predstavljaju zvijezde, a ispred tek malo sijena i po dva komada namještaja za kozmetički salon i kancelariju policijskog inspektora, gdje se odvija većina radnje.
Glumci Gordana Boban, Fatima Kazazić Obad i Saša Oručević, tumačeći uloge Selme, Lucije i Asima, skoro sve vrijeme predstave zajedno su na sceni, ali u partnerskoj igri učestvuje samo Bobanova.
Igrom svjetla i sjajnim transformacijama Gordane Boban u ulozi kozmetičarke Selme, pred publikom je bio vremenski mozaik, jer Selma čas svjedoči u policijskoj stanici, čas je u prošlom vremenu sa svojom prijateljicom Lejlom, da li u kozmetičkom salonu, da li u sijenu pod zvijezdama, da li u šetnji gradom.
Rediteljski odlično urađeno, a tek glumački. Glumci, doduše, publiku uvode u priču tihim glasovima, što ne čudi jer je predstava u Mostaru postavljena na maloj, kamernoj sceni, gdje publika sjedi jako blizu glumaca sa tri strane, dok u "Jazavcu" glumce i publiku dijeli rampa. Uvodeći prisutne u ovu intimnu priču, rampa ipak brzo biva podignuta. Već za koji minut svi u sali postajemo dio priče, njene tragedije i odgovornosti koju sa sobom nosi. A o čemu govori ova priča? Nažalost, o više nego aktuelnoj temi i u 23. godini 21. vijeka, temi femicida.
Nasilje nad ženama u okviru porodice ili van nje, dobro je poznata tema u pozorištu, ali i u našoj svakodnevici, opet ponavljam, nažalost. Ovdje je, međutim, to ispričano tako da u publici oduzima dah - studiozno i uz fenomenalan prikaz topline nekadašnje i žrtve koja se upravo suočava sa stravičnom morom. Drama je smještena u Mostar i djelimično u Livno i inspirisana je kultnim filmom "Telma i Luiz", pa otud i imena Selma i Lucija. Lucija je stigla iz Livna u Mostar, gdje se udala za lokalnog kabadahiju iliti mafijaša Đanija, koji se u predstavi pojavljuje samo kroz priču, ali ne i fizički. Rediteljka Karmen Obrdalj na okruglom stolu nakon predstave kazala je da je tako namjerno uradila, jer su mediji puni životnih priča i fotografija nasilnika.
Ovdje je samo poznato ko je on i šta je - zlostavljač koji poslije svakog nasilja skupim poklonima iskazuje navodno kajanje, a njegovi postupci neminovno vode u najtragičniji kraj. To žrtva, kako to obično i bude, ne vidi jasno i svoj strah naziva ljubavlju. Predstava se dotiče i teme strogo patrijarhalnog društva, jer Lucija dolazi iz konzervativne katoličke porodice, a njen nasilni suprug iz muslimanske, zbog čega joj je porodica okrenula leđa. Lucija, stoga, jedinu utjehu ima u kozmetičarki Selmi, za koju publika u postupku gradacije teksta i igre saznaje da je nešto slično u prošlosti iskusila i na sopstvenoj koži.
"Doći ću ti da mi uradiš nokte kad se odljuti", bile su posljednje riječi koje je Lucija uputila Selmi, a koje retrospektivno odzvanjaju glasom iz zvučnika uz, ambijentu prikladan, izbor muzike Josipa Paradžika.
Razgovarajući sa inspektorom Asimom, Selma u dobroj mjeri osjeća grižu savjesti jer smatra da nije dovoljno pomogla prijateljici, a iz Asimovog izlaganja saznajemo da su se na pozive o nasilju oglušili "oni odozgo", pa pored krajnje intimne drame, dobijamo i veliku društvenu kritiku. Ta kritika svakako ne mora da se odnosi prvenstveno na institucije, nego na svakoga od nas.
Znajući da je ova predstava u Mostaru premijerno izvedena u martu tekuće godine, a da se u avgustu na dvjestotinjak kilometara udaljenosti u Živinicama dogodio femicid i da se događa redovno, a ovaj primjer pominjem zbog velike medijske zastupljenosti, onda ne mogu da se ne zapitam, koji su dosezi pozorišta i umjetnosti uopšte. Obrađena na jako dobar umjetnički način, tema femicida u predstavi "Perzeide" bolna je sama po sebi, a još je bolnija spoznaja da predstava, sa malih pozorišnih scena, najvjerovatnije neće uticati ni na jednog nasilnika, jer oni obično ne idu u pozorište, nego u teretanu, kafanu, sportsku kladionicu ili gdje već.
Možda griješim, ali otud dolazi i moja želja za plačem u toaletu.
Pored ovog afektivnog trenutka, tu je i pomisao - ako sam tako reagovao ja koji nisam imao sličan slučaj u porodici i bližoj okolini, kako li na predstavu reaguju oni koji su iskusili tako nešto. U vezi s tim, ovdje ne bi trebalo ostaviti prostor za patetiku.
Lijepo je reagovati ljudski na jednu pozorišnu predstavu, a još ljepše učiniti nešto po ovom pitanju u široj okolini. Na okruglom stolu poslije predstave za riječ su se javile i predstavnice Ministarstva porodice, omladine i sporta u Vladi Republike Srpske, Udruženja "Udružene žene", ali i predstavnici ustanova kulture.
Komad je izazvao zdravu diskusiju i vjera u neminovne promjene nabolje po ovom pitanju u društvu ne smije biti izgubljena. Sa druge strane, ne mogu da ne pomenem da je lik Lucije u predstavi izgubio vjeru.
"Ne vjerujem više u Boga. Vjerujem u horoskop. Čovjek mora u nešto da vjeruje", kazala je Lucija za vrijeme meteorološkog fenomena Perzeidi, koji se u njenom kraju naziva suzama svetog Lovre. Predstava koketira sa hrišćanskom tradicijom, antičkom mitologijom, ima obrazovnu notu, krajnje je intimna, dinamična i angažovana. Ona upire prst u aktuelan problem koji bi alarmantno trebalo da bude riješen. "Perzeide", dakle, ima sve potencijale da je nazovemo velikom predstavom i takvom da bi bilo nužno da obiđe što više srednjih škola u Bosni i Hercegovini. Na taj način bi glas Lucije, koja je postala žrtva, zasigurno spriječio neke buduće žrtve.
Srednjoškolke bi se dobro zamislile o budućem izboru partnera, a srednjoškolci bi možda i pomislili da neće postati vitezovi ako dignu ruku na ženu, nego ako je zaštite. A zaštitiće ih, između ostalog, ako ih ova predstava dovede blizu suza.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
